Dodir prošlosti

Nestrpljivo iščekujem da se pojaviš na križanju ulice kako bih mogao ponovno ugledati božanstveno lice koje me nekada gledalo s osjećajima i ljubavlju. Ne znam zašto se ne pojavljuješ, možda si u nekom drugom zagrljaju, možda si sama u svojoj sobi s nebeskim plavim očima punih suza.

Nepotrebnih suza, jer ti si rekla zbogom, ali i dalje ne znam, jesu li te suze zbog mene ili zbog nekog drugog. Vjerojatno nikada neću saznati, ali ja ću te i dalje svakim danom iščekivati. Ne mogu zaboraviti ono što smo imali, ne mogu zaboraviti tvoje zagrljaje, poljupce, priče pune smijeha i sreće. Ali to je sve zaboravljeno, izgubilo se u tami puste ulice.

Pokušao sam bezbroj puta osvijetliti put koji povezuje naša srca, neuspješno. Nisam odustao, ne želim da i zadnja trunčica nade padne u beskrajnu tamu iz koje nema izlaza. Više ne mogu niti normalno sanjati, tvoja sjena je svugdje gdje kod se okrenem, moglo bi se reći kako me pratiš cijelo vrijeme. Ne znam kako se ti osjećaš ali nadam se da si sretna i zadovoljna.

Oprosti što ti nisam pružio dovoljno, htio sam vidjeti veliki osmijeh na tvojem licu, nisam ga vidio nikada. Možda ćeš sebe pronaći u nekoj drugoj ljubavi, nadam se da nećeš biti kao ja. Jer ja sebe jedino pronalazim u tvojem zagrljaju, ono što želim su moje usne na tvojima. Želim sve ono što smo imali, samo 100 puta bolje. Ali život je nekada nepravedan, ne možemo dobiti sve što poželimo.

Poželio sam te prvi puta, sada te ponovno želim, možda se nekada pojaviš na križanju. Nadu neću izgubiti nikada, znam kako se stvari mogu dogoditi u sekundi, stvari koje ti promjene život, stvari koje nisi mogao sanjati. Sanjam te, iščekujem te, mislim na tebe, volim te beskrajno, ali nisi ništa više nego pjesma sjećanja koja me vratila u prošlost, postala si bezosjećajni dodir prošlosti.