Izvan vremena

Ono što smo imali nije bilo obično. Takvo što se ne može napisati niti izgovoriti. Ljubav među nama je poprilično neobična, kako se možemo primijetiti s kilometra.

Ali dok te ne vidim sljedeći put, hoćeš li i ti misliti na mene? Ili sam ja jedini od nas dvoje koji ostaje budan cijelu noć? Zamišljam tvoje lice, malene usne koje su toplije od žari, hladnije od leda i ubojitije od metka. Dok zvijezde svjetlucaju kao moje slomljeno srce sve dok sunčeve zrake ne proniknu u nebo.

Ali ipak, nešto je tako posebno na tebi, neprestano razmišljam i volio bih da znam da je to nešto nedodirljivo, nešto neopisivo i nešto zbog čega sam ostao zarobljen u tvoje srcu, crnom poput hladnoj zimskoj noći. Ali to crnilo i ta hladnoća me nije spriječila da i dalje vjerujem. Nadao sam se da će se promijeniti način na koji smo izgovorili naše osjećaje, ali jesmo li ih zaista izgovorili na način na koji smo to željeli? Možda nisam shvatio kako dalje dok si bila pokraj mene. Ali sam shvatio način na koji sam trebao pristupiti našoj ljubavi, nažalost moje pretjerano razmišljanje dovelo je to toga da sam prekasno shvatio. Prije svega, ti si naišla i u tom trenutku promijenila si ono što nitko nije uspio. Vratila si mi moju sreću i probudila osjećaj čistog divljenja u mom srcu. Te su emocije toliko stvarne, ali nisam mogao vjerovati da su idealne. Ja sam kriv što emocije nisu toliko jake da se probiju kroz zid koji je sve veći i teži kako vrijeme odmiče. I do dana kad moje srce bude kucali, ostat ću budan i gledati u zvijezde, kao one izvan vremenske noći kada sam te sreo.