Ne mogu vjerovati da si moja!

Bila je to čudesna, šarena jesen.

Upravo smo napustili kafić. Kad smo prošli, ona se zahihotala i povukla me unutra, govoreći: "Hajde, nisi još probao ovakvu kavu!"

Ne volim kavu. Nikad nisam. Ali kad mi je pružila šalicu i pogledala me u oči dok sam uzeo gutljaj, bilo je to najbolje što sam ikad okusio.

Ruka me još uvijek trnula tamo gdje ju je zgrabila.

Dok smo šetali parkom s kavom u ruci, počela je padati lagana kiša. Izvadila je kišobran iz torbe, a ja sam uzeo jaknu i stavio pod glavu

"Ne budi blesav", zahihotala se, povlačeći me pod kišobran sa sobom. Nisam se mogao suzdržati od smijeha, njezin je smijeh zarazan.

Kad je sunce opet počelo sijati, povukla me dolje da sjednem na klupu. Zračila je ljepotom a ja sam ju samo mogao gledati i razmišljati: „Bože koliko je lijepa.“

"Dakle." započela je. Znao sam je ovaj ton glasa ozbiljan.

"Tko ti se sviđa?" Prošaptala je, a ja sam skrenuo pogled. Htio sam reći: 'ti, ti, tisuću puta ti. Ti si jedina o kojoj ikad mogu razmišljati. Prekrasna si, draga i smiješna i ...

Umjesto toga, slegnuo sam ramenima i spustio pogled na šalicu.

Pogledala me s opreznim osmijehom. "Ako ti kažem svoje, hoćeš li mi reći svoje?"

U redu." Rekao sam.

Osoba koja mi se sviđa ... ... si ti.

Ruka mi zadrhti i prolijem kavu.

Ipak ti želim reći nešto već neko vrijeme. Znam da…, ali ja ... Stavio sam joj ruku na usta.

Iznenađeno me gleda. Duboko udahnem. "Ja-" Glas me uhvati u grlu.

Makne moju ruku s usta, nagne se malo bliže. "Što je?" Pita, izgledajući zabrinuto.

Budući da ne mogu izgovoriti niti jednu riječ, kažem joj kako se osjećam jedino kako mogu, gledao sam ju u oči.

Prije nego što uspijem vratiti hrabrost, nagnem se naprijed, stavim usne na njezine. Nakon što njezin trenutni šok nestane, uzvrati mi poljubac; dok se njene usne kreću protiv mojih, čini mi se da mi je vatra počela gorjeti u venama. Njezine me ruke nježno dodirnu dok je moje bojažljivo hvataju za struk. Strastveno se poljubimo i oboje potiho smijemo.

Mislim, "Ne mogu vjerovati da se ovo događa."

Napokon se rastavimo kad smo oboje ostali potpuno bez daha. Ona naginje glavu na moje čelo. "Vau." Ona šapće.

Nasmijem se potiho.

Znači li to ..." zamuca. Ovo je prvi put da nije mogla progovoriti. Osjećam se pomalo ponosno na sebe.

Napokon s hrabrošću, hvatam je za ruke, povlačeći ju uz sebe. I kažem. "Hoćeš li biti moja od sada pa do vječnosti?"

Osvane joj veliki osmijeh na licu, skačući gore-dolje na način na koji sam uvijek mislio da je jednostavno preslatka, ali nikad joj to nisam mogao reći. Pa joj kažem sada. "Neodoljiva si."

Nikad ju prije nisam vidio kako se crveni. Privuče me u zagrljaj, a ja joj naslonim glavu na rame.

"Pa, je li to da?" Šapćem joj uz kožu, a ona se hihoće, hvata me za ruke i vrti oko sebe. "Naravno da je to da, budalo!" Ona se smije.

"Dobro." Ja kažem. "Jel sada to mogu ponoviti."

Pritisnem usne na njezine i čini se kao da sve drugo na svijetu blijedi. Iznova i iznova mislim: "Ne mogu vjerovati da si moja."

Još uvijek razmišljam: "Ne mogu vjerovati da si moja" sljedeće godine kad se uselimo zajedno.

"Ne mogu vjerovati da si moja" dok ju čekam pred oltarom na dan našeg vjenčanja.

Ali najveći "Ne mogu vjerovati da si moja" je kad sam ju vidio prvi put kako drži našu kćer.

Nisam mislio da je moguće voljeti nekoga više svaki dan, ali ona je to dokazala.

"Kako je želiš nazvati?" Pita, obje me gledaju velikim, lijepim očima.

"Luna." Kažem i ona se s osmijehom složi. "Luna" šapće i ljubi njezinu glavicu.

I to nije prvo, niti posljednje, od mnogih, mnogih, "Ne mogu vjerovati da si moja.