Remek djelo
Oči otvara prelijepo lice to, budi se iz svoje mašte. Uz zrake jarkog sunca njeno tijelo topi bijelu svilenu posteljinu. Nježnim pokretima tijela pisala je pjesmu svoje ljepote. U mislima joj postoji samo sreća i uspjeh, samopouzdanje je žarilo s predivnim osmijehom na licu. Osmijeh koji je svako slomljeno srce popravljalo i vratila mu nadu u nešto najljepše na svijetu, riječ zvana ljubav.
Posebna je, govorili su, ali ne toliko kao meni. Njena blizina me sve više i više ubija, želim ju svaku minutu mog života. Nježne riječi iz njenih usana proizlazile su svakog sunčanog dana. Nije znala što je tuga, uspjela je shvatiti smisao svega, smisao življenja kao dama. Nije imala problema sa samim sobom, znala je u svakome trenutku tko je i što je.
Svojim svjetlucavim plavetnim očima očarala je mnoge, ali mene puno više od toga. Livadom ruža hodala je poput anđela, ružu u ruci skriva vješto, njezina je to ruža puna ljubavi i sreće. Miris ruže snagu joj daje, srce joj je prelijepo baš kao što je ona. Njena ljepota sjaji jače od mjeseca na vedrom nebu, lice kao mjesečeve mijene. Svoju rutinu pretvara u najbolje dana svojega života, pronašla je svu sreću ovoga svijeta.
Ono što me najviše očaralo kada sam upoznao misterioznu damu je njezino ponašanje. Srce joj je bilo slomljeno ali ona je pomagala drugima, ali pomoć nije tražila. Oči su joj bile pune suza, tijelo joj drhti od straha. Hoda po mraku, pokušava pronaći iskru koja bi stvorila vatru i pokazala joj put k sreći.
Tražila je nešto drugo, nešto što će promijeniti njezinu percepciju prema današnjem odvratnom svijetu. Tražila je sebe u svojoj tami koja ju je gušila sve više i više. Pronašla je način, izbjegavši tmurne i depresivne trenutke. Uplakana cura kojoj je prepuklo srce, postala je dama odnosno samopouzdana žena, oči joj nikada više nisu vidjele suze. Nikada više nije vidjela tugu, nikada više nije bila naivna, nikada više nije bila sputavana od strane balavaca.
Nisu je zanimale dječje igre, nisu je zanimale laži i razočaranja. Željela je jednoga dana nekome biti sve, biti prioritet a ne opcija. Nekada davno izgubljena marioneta postala je pjesnikinja svojeg života. Željela je današnji svijet gledati s očima pune sreće, željela je izvršiti svoju dužnost, dužnost koju imaju svi od Stvoritelja.
Obitelj, ljubav, sreća, poštenje, iskrenost, samopouzdanje i mnoge druge vrline postale su njezina stvarnost. Mogu na kraju reći kako je nekada davno uplakana cura postala samoj sebi prioritet, od krvavog mozaika postala je pravo remek djelo, stvorio ga je baš onaj koji nam je dao životnu dužnost.
Stvorio je nju iz Adamovog rebra, stvorivši ženu pokraj muškarca. Žena je pronašla svojeg slikara koji ju je učinio remek djelom.