Slučajnost?

Bio je to dan kao i svaki drugi, uputio sam se u bolnicu na pregled. Vrijeme je bilo depresivno i kišovito ali ipak sam se osjećao optimistično. Putem sam razmišljao koliko smo mi ljudi beznačajni, imamo svoju rutinu svaki dan i stalno se ponavlja isto. Ustvari život je dosadan ako ga ne znamo živjeti kako treba, a upravo mi je ona pokazala kako se to radi. Došao sam u bolnicu, prvu osobu koju sam ugledao bila je baš ona, cura koju sam prvi put vidio ovdje. Bila je jako uplašena, vidjelo se to po njezinom izrazu lica koji je duboko u sebi skrivao najveću ljubav. Sjeo sam nasuprot nje, u čekaonici nije bilo nikoga osim nas. Gledao sam ju svakih par sekundi ali na onaj način da ne primijeti, bila je očaravajući lijepa, oči boje meda, kovrčava kosa, lice u obliku srca, lijepe prirodne usne. Iznenadilo me kako nije imala ni trunku šminke na licu. Dok sam ju gledao, primijetio sam da je uzvratila pogled, niti u jednom trenutku se nije nasmijala, i dalje je imala ono zabrinuto lice. Vjerojatno se bojala pregleda pomislio sam, ali bio sam u krivu. Došla je na red, kako je ustajala sa svog mjesta ostavila je nekakav papirić pokraj. Ušla je u ordinaciju polako i jako uplašeno. Nisam obraćao pozornost na druge ljude u čekaonici, već sam razmišljao što je toliko moglo prestraviti tu curu. Prošlo je pola sata, još nije izašla iz ordinacije, sve sam više i više razmišljao što je bilo, zašto je došla na pregled. Bio sam prozvan, trgnuo sam se iz misli i krenuo prema drugoj sobi, za vrijeme pregleda bio sam zamišljen i stalno sam gledao u prozor. Doktorica me pitala "je l' sve u redu" odgovorio sam joj da je, ali sam je ipak pitao tko je cura iz čekaonice, možda ju poznaje. Nasmijala se i rekla mi je ono čega sam se najviše bojao, cura iz čekaonice je već par mjeseci ovdje, dolazi na redovne preglede ne bi li doktori otkrili što joj je, ali neuspješno. Imala je nekoliko operacija srca, bolest koju je imala nisu joj mogli otkriti i definirati. Spustio sam glavu i jedva sam progovorio rečenicu, doktorici sam se zahvalio na odgovoru i rekao da mi je žao. Rekla mi je da zna kako se osjećam, jer je ona ovdje omiljena među doktorima jer zrači uvijek pozitivnom energijom bez obzira na njenu bolest. Zahvalio sam se još jednom i izašao iz ordinacije. Pogledao sam svaki dio bolnice ne bi li možda naišao na curu, ali nažalost nisam. Krenuo sam prema izlazu ali sjetio sam se papirića i vratio se do čekaonice ne bi li ga uzeo i pročitao. Srećom papirić je bio na istom mjestu gdje ga je ostavila, uzeo sam ga i pročitao, pisalo je: "Ja sam dobro, ne brini za mene". Tada sam shvatio da je primijetila moju zabrinutost prema njoj dok smo bili u čekaonici i odlučila mi je napisati poruku da ne brinem. Podigao sam glavu, ali suzu nisam mogao sakriti, kap suze je pala na papirić. Stavio sam ga u jaknu i krenuo prema izlazu. Sada više nisam bio optimističan kao kada sam išao prema bolnici, bio sam jako zabrinut i tužan zbog nje. Nadao sam se samo da će biti sretna i dobro. Prolazili su dani i svaki dan sam uzeo papirić i pročitao ga nekoliko puta. Nije mi izlazila iz glave i srce me tjeralo da saznam tko je ona i gdje živi. Odlučio sam je pitati sljedeći put kada ću imati pregled u bolnici jer sam od doktorice saznao da sam sljedeći put naručen isti dan kao i ona. Došao je taj dan, bio sam u jednu ruku sretan što ću ju ponovno vidjeti a u drugu ponovno zabrinut zbog njezine situacije. Došao sam u bolnicu, čekaonica je ovaj put bila prazna, prošao sam ponovno cijelu bolnicu ali nije joj bilo traga, nisam se mogao smiriti i jedva sam mogao sjesti i pričekati svoj red. Nestrpljivo sam čekao, ne bi li pitao doktoricu zna li zašto nije došla na pregled. Došao sam na red, žurno sam krenuo prema ordinaciji i s vrata upitao doktoricu što je s curom od prošlog puta, smireno mi je rekla da sjednem. Sjeo sam ali ponovno sam ju pitao mi odgovori, rekla mi je kako je došla na pregled ali nekoliko sati ranije jer se nije osjećala baš najbolje, ovaj put je došla s roditeljima. Doktorica mi je rekla kako su joj ustanovili tešku bolest na srcu i da će njezino srce kucati još samo 6 mjeseci, nakon toga će se polako ugasiti. Pogledao sam doktoricu u oči i nisam micao pogled, počeo sam ubrzano disati i bljedit, doktorica je pozvala kolege i hitnu pomoć u ordinaciju jer sam bio na rubu nesvijesti. Zatvaram oči, dok sam čuo doktore oko mene, imao sam jednu sliku u glavi a to je bila cura iz čekaonice. Budim se u krevetu u bolnici, pokraj mene je bila medicinska sestra koja mi je polako rekla što se dogodilo i da se polako ustanem, nesvjesno sam počeo tražiti papirić u jakni, sestra mi je rekla kako moram mirovati još neko vrijeme. Rekla je kako će mi pomoći da nađem to što tražim, rekao sam joj da uzme papirić iz jakne. Našla ga je i pitala je l' to to, rekao sam da je, pružila mi ga je u ruku i rekla kako zna cijelu situaciju s curom i da je njoj žao i da je ona zaplakala kada je čula današnju vijest. Ponovno nisam mogao sakriti suze, sestra je rekla da će sve biti redu, rekao sam joj da znam. Morao sam ostati još par sati u krevetu, to cijelo vrijeme razmišljao sam o njoj i o tome kako me naučila važnu poruku u životu a to je da je život nepredvidiv i da trebamo iskoristiti svaki dan jer ne znamo što nam donosi sutra.