Smrtonosni koktel

Miris njenog tijela opija me poput najskupljeg vina. Dodir mekih ruku osjećam dok mi se polako skida. Sunce zalazi, njena silueta um mi tjera na nemoguće stvari. Ubija svojim postupcima, zna kako da me dovede do ludila. Ne da mi da zaspim, besane noći njena su želja. Sve u mraku izgleda kao kraj, apokalipsa je pred vratima, osjećam vatru u njenim grudima.

Gubim kontrolu, ne staje njena igra tek počinje. Povišeni puls, povišena temperatura, kroz tijelo prolazi vatrena munja. Ljubi me vatrenim usnama, tako mamurna vodi me na grijeh. Nagon postaje sve jači, uspjela je ono što je htjela. Probudila je moje prljave misli, ne prestaje provocirati, sve više tonem u mrak. Oko nas noć puna alkohola i nikotina.

Crni bulevari skrivaju našu igru i te njene neopisive čari. Dama postaje Chef d'œuvre kao što je Van Gogh naslikao svoje remek djelo koje postaje naša stvarnost. Zvjezdana noć iznad nas postaje sve jača, na Marsovom-a polju sjaji toranj pun ljubavi i osjećaja. Riječi koje se pjevaju, kultura puna nježnosti, grad u kojem je sve dozvoljeno. Beskrajni pogled s Montmartre na veličanstvenu noć koja postaje samo naša.

Počinjem shvaćati njenu umjetninu, Moja Mona Lisa pobjegla iz Louvre-a. Ne znam je li ona kraljica koja je živjela u Versaillesu ili je samo moja kraljica u dvorani ogledala. Gledam ju koliko je lijepa, moja dama u čarobnom Parizu. Prikrala se i postala dio grada koji ju ispunjava srećom i ljubavlju. Ovdje smo našli svoj mir, svoju sreću, svoju osobnost, svoj život...

Ali noć i dalje traje, malene ruke sve me više stežu i ne daju mi pobjeći. Ne želim vidjeti izlazak sunca, želim ostati zarobljen u njenom grijehu. Zaljubljen sam, njezin provocirajući osmijeh gledam kao nešto neopisivo. Prepuštam se čarobnim trenucima pokraj moje malene. Želim ostati pokraj nje zauvijek, želim popiti njezin smrtonosni koktel.

Chef d'œuvre - remek djelo