Uplakana maska

Priča o načinu življenja i percepciji žene u današnjem svijetu. Hrabra žena nikada ne odustaje od svojih snova, suze pokriva maskom (krinkom), pokazuje lojalnost i svu moć ljepšeg spola.

Od zore pa sve do sumraka uništavam svoje misli s pitanjem: Zašto postoji tuga? Trgam i posljednju sitnicu u sebi kako bih došao do odgovora, ali duša mi govori kako odgovora nema. Vaga između sreće i tuge je nešto što nitko ne može objasniti, uvijek će jedna strana biti teža i prevagnut će smjer u kojem prolaze dani. Počeo sam ulaziti sve više u priču koja nema kraja, priču koja je promijenila sve. Moje stajalište običnog čovjeka pa sve do njenog srca. Cvijeće vene dužinom puta kojim prođe sjena djevojke koja ne zaslužuje bol i patnju. Život je nije mazio, niti jaka ruka odlučnog čovjeka.

Mazio ju je vrag samoće, bijeda apsolutnog crnila. Nije znala za svjetlost sreće, zrake sunca nisu dolazile polja preko kojih je išla. U očima vidjela je suze, krv i neopisivu bol. Postala je druga osoba preko noći, niti dan danas ne znam zašto. Ne prepoznajem je više. Postala je djevojka pod maskom. Čini se sretnom, ali njene oči pričaju drugu priču. Njezin osmijeh je isti, iako je pomalo kratak. Suze joj ispune oči iako joj je na licu osmijeh. Stoga, tko je ona? Djevojka pod maskom. Zarobljena u drugoj dimenziji, u bajci zlih likova i nesretnog kraja.

Je li ona uopće postoji ili je ovo sve san? Je li ona ta koja ima slomljeno srce ili ja imam bujnu maštu? Ipak duša mi govoreći pokazuje kako ovo nije san, već tmurna i depresivna java. Uzalud nada za bolje dane, djevojka pod maskom i dalje dan pretvara u hladnu noć, bijele oblake u oluju, lijep život u najgoru noćnu moru. Svoje tijelo i dušu u pepeo koji vjetrom putuje i ruši sve pred sobom. Pogledom kroz prozor umjesto snijega koji se bijeli po starim drvenim krovovima, pepeo gorko crno sive boje pada i pokriva zadnje zelene biljke i zadnje boje u njezinom gradu.

Dani prolaze, grad se raspada baš kao njeno srce, sjedim i ne radim ništa. Samo je u mojim mislima, ne znam gdje je, kako je, što radi djevojka pod maskom. Osjećam kako mi trnci struje tijelom na samu pomisao njenog uplakanog lica. Lice s osmijehom nisam vidio odavno, masku nosi već godinama. Koliko god želim nešto napraviti kako bih joj pomagao ne mogu, duša mi ne dozvoljava, duboko je zarezala ideju kako ne želi ničiju pomoć, sama prolazi i živi svoje najbolnije dane. Došao sam do kraja, ne mogu više razviti misao o njenim suzama, poplavile su sve zbog kojih su nastale. Ostao je samo grad prekriven pepelom u tami i zaboravu jer za nju više ne postoji tuga i suze zadnja stvar koja me podsjećala na nju bila je uplakana maska, odluka je pala. Maknula ju je s lica. Suze su prestale, došlo je sunce, ali samo za nju. Ne želi više dijeliti osjećaje s drugima.

Odlučila je krenuti na put sreće, novi početak za djevojku pod maskom. Shvatila je kako su suze za slabe i neodlučne. Djevojka pod maskom je zapravo hrabra, pametna, osjećajna i odlučna žena koja više neće dozvoliti da ju slome. Rušiti ju neće više nikada, postati će nekome prioritet i sva sreća ovoga svijeta biti će na njenom licu. Dokazala je kako je žena čudo Božje, svemoćna i osoba bez koje muški rod ne bi opstao. Jer je samo jedan njen pogled ili riječ ili pramen kose dovoljan da muškarca pretvori u biće koje ne može kontrolirati svoj nagon. Svaki novi dan joj je izbor da se razvija kako želi i kako je u skladu sa njenom prirodom. Fascinira me koliko je prošlo borbe, koliko isplakanih suza, boli u srcu i duši a nije odustala od sebe, nije odustala od bolje sutra, nije htjela biti još jedna osoba koju je ljubav uništila i raskomadala na komadiće ničega. Htjela je sreću, uspjeh, iskrenost i pravu ljubav, nije odustala, išla je prema svojim snovima i željama. I uspjela je, sada je djevojka koja juri prema naprijed, prema neopisivoj sreći i žaru borbe za izgraditi sebe i postati netko i nešto.

Bježi daleko od grada, gušio ju je, nanio toliko patnje, ostavila ga je u pepelu svoje sjene kako nikada ne bi zaboravio da je tim ulicama prolazila jedna žena. Žena koja je samo morala pronaći svoj put, otići i maknuti se od svega što ju je trgalo. Napravila je jer je vjerovala, kao što je grad vjerovao da će se jednoga dana doći i ponovno vratiti sunce i sreću, nikada nije došla. Okrenula se pravoj sreći, ono što ju je rušilo ostavila je iza sebe. Pokazala je lojalnost i poštovanje prema samoj sebi, pokazala je pravo lice. Maknula je krinku. To je ona, djevojka pod uplakanom maskom.